Sibelius & Brahms
Zadarski komorni orkestar
Ivan Repušić, dirigent
Roman Simović, violina
J. Sibelius: Koncert za violinu i orkestar
J. Brahms: Simfonija br. 4 u e-molu, op. 98
Središnji događaj Glazbenih večeri već niz godina čini koncert Zadarskoga komornog orkestra pod ravnanjem najvećega zadarskog dirigenta i u sve većoj mjeri najvećega sadašnjeg hrvatskog dirigenta Ivana Repušića. Neizostavan gost na ljetnim koncertima Zadarskoga komornog orkestra i maestra Repušića već je dugo violinist Roman Simović, glazbenik ukrajinskih i crnogorskih korijena s londonskom adresom i laskavom titulom koncertnoga majstora Londonskoga simfonijskog orkestra. Ovogodišnjim će koncertom Zadarski komorni orkestar pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića završiti integralnu izvedbu Brahmsovih simfonija, što je, nakon što su zadarsku publiku prethodno počastili Beethovenovim simfonijama, drugi integralno izvedeni ciklus simfonijskoga opusa nekog skladatelja u sklopu Glazbenih večeri u Sv. Donatu.
Jean Sibelius(1865. – 1957.) najveći je finski skladatelj, a njegov violinski koncert jedno je od njegovih najpoznatijih djela. Sibelius se na programima koncerata zadržao zahvaljujući bogatom simfonijskom opusu od sedam velikih djela, zbog čega ga se naziva i najvećim skandinavskim skladateljem simfonijske glazbe. Na njegov skladateljski stil snažno je utjecao boravak u Berlinu i Beču, gdje je upoznao opus Richarda Straussa. Solistička dionica Koncerta za violinu i orkestar u d-molu op. 47 odaje da je Sibelius bio i vješt violinist. Praizvedba koncerta održana je 8. veljače 1904. u Helsinkiju pod ravnanjem samoga skladatelja, dok je solističku dionicu svirao violinist Victor Nováček. Već godinu poslije koncert je čula i berlinska publika, pod ravnanjem Richarda Straussa. Prema ustaljenoj strukturi, koncert ima tri stavka u tempima Allegro moderato, Adagio di molto i Allegro ma non tanto. Iako se ubraja u najveća violinistička ostvarenja 20. stoljeća, Sibeliusov koncert zakašnjelo je dijete kasne romantike. Zbog istaknute melodioznosti osigurano mu je mjesto ne samo u violinskom nego i u cjelokupnom repertoaru klasične glazbe.
Johannes Brahms(1833. – 1897.) životom i djelom potpuno pripada 19. stoljeću. Nakon djetinjstva u rodnom Hamburgu i kraćega razdoblja u Düsseldorfu, preselio se 1863. godine u Beč, u kojem je proveo drugu polovicu života. Šira publika Brahmsa poznaje po dopadljivim Mađarskim plesovima, zbog kojih ga se ponekad ubraja u kategoriju nacionalnih škola 19. stoljeća. Međutim, Johannes Brahms glazbu nije doživljavao kao Wagner, Verdi, Smetana, pa i Lisinski, nego je inspiraciju za svoja djela tražio isključivo u glazbi samoj, a ne u izvanglazbenoj građi. Središnji dio njegova opusa čine četiri simfonije, koje se vremenski mogu grupirati u dvije skupine: Prva simfonija u c-molu op. 68 i Druga simfonija u D-duru op. 73 praizvedene su 1876. i 1877., dok su Treća simfonija u F-duru op. 90 i Četvrta simfonija u e-molu op. 98. prvi put zazvučale 1883. i 1885. godine. Cijela Brahmsova Četvrta simfonija temelji se na početnoj temi prvoga stavka, koja se u djelu ponavlja u nekoliko navrata. Osnovni motiv prve teme prvoga stavka i način na koji se varira u sljedećim taktovima neodoljivo podsjećaju na glazbenu građu iz recitativa Bachove kantate Wachet auf, ruft uns die Stimme BWV 140. Strukturalno se Brahms oslanja na standardnu formu četverostavačne simfonije: prvi je stavak građen kao sonatni oblik, nakon kojega slijede polagani i pjevni Andante moderato i treći stavak u tempima Allegro giocoso – Poco meno presto – Tempo primo u duhu Beethovenovih scherza. Posljednji stavak ponovno se vraća ne samo građi Johanna Sebastiana Bacha (tema finala simfonije čista je reminiscencija na posljednji zborski stavak kantate Nach dir, Herr, verlanget mich BWV 150) nego i baroknoj formi passacaglie s trideset varijacija i kodom.
(Domagoj Marić)